Kempo Gashaku - Jadovno

Kako je sezona 2007/2008 počela tako će i završiti - seminarom na Velebitu u malom mjestašcu Jadovno.

Seminar će se održati za vikend 14.6.2008.

Jadovno je prošle godine imalo točno jednog stalnog stanovnika dok danas, nažalost, to više nije tako. Mjesto se nalazi na 800 metara nadmorske visine u udolini okruženoj brdima i šumom.
Uz velikodušnu pomoć udruge Jadovničana osiguran nam je smještaj u šumarskoj kući.
Seminar će biti otvorenog tipa tako da postoji vjerojatnost da nam na seminar u goste dođu ljudi iz okolnih krajeva (najviše iz Gospića).
Ja ću otići dan ranije i polijepiti par plakata a možda ode i objava na lokalnom radiju.

Obzirom da je to nije produženi vikend (i nemamo baš puno vremena) preporučio bih da smo svi u petak navečer u Jadovnom tako da rano ujutro, a poznavajući Sensei Dubravka i kasno navečer u petak, možemo početi s treninzima.

Obzirom da je Gashaku na Velebitu nemojte zaboraviti topliju odjeću jer su noći na Velebitu vrlo hladne.
Ponesite vreće za spavanje i ako imate madrace na napuhavanje. U kući ima par kreveta ali nema dovoljno za sve pa ćemo se morati snalaziti na razne načine, a tvrdi pod s daskama nikad nije ugodan za spavanje ;o).
Ponesite dva Gi-a ako ih imate, ako ne onda rezervnu odjeću za vježbanje.

Uz to seminar je otvoren za polaganje do kojeg god pojasa zelite, naravno uz uvjet da su ostali dodatni uvjeti ispunjeni.
Prijavite se O'Senseiu na vrijeme za polaganje.

Neke slike/filmiće kuće i samog mjesta gdje ćemo biti možete vidjeti na slikama s prošlog Gashakua:
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoDijanaSlike
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoOSenseiSlike

Molim vas da se prijavite i platite što prije da možemo kupiti hranu i platiti smještaj.

Gashaku, Zadar, 1. – 4. svibnja 2008.

Kako je dobro uzeti si 20 minuta dnevno za promišljanje. Kad bih bar svaki dan mogla tako, usred radnog vremena. Jer eto, onda dođe i inspiracija za pisanje o iskustvu seminara u Zadru. Količina fizičkog napora me prije odlaska zapravo zastrašivala. Mogu li izdražati, hoću li moći izdržati bila su pitanja u mojoj glavi. Nisam do sada sebe izlagala takvoj vrsti nepoznatog napora. Dvodnevni, jednodnevni i poludenvni seminari su mi poznati, no četiri dana, pa onda više puta dnevno... Veliki izazov. I sve to u potpunoj posvećenosti Kempo praksi. Uz to i zajednički suživot. Puno je tu bilo novih izazova i mogućosti za ispitati vlastite granice.

I dalje suštinski ne razumijem što znači kada netko kaže da je „pukao/pukla“ i prešao/la granicu? Ja sam istrenirana to prepoznati u mentalnim mapama ljudi ali ne i na fizičkoj razini. Zato me, valjda, toliko i muči tjelesni dio, a ne toliko mentalna posvećenost. Za nju znam da ću je razviti i razvijati. To se i dešavalo tijekom boravka u Zadru i tijekom treninga. Misli su stalno navirale i preslagivale se i poslagivale. Fascinantno je kako otrivanje da nešto mogu malo više nego do sada sjedne na svoje mjesto u pravom trenutku. Ili situacija kada treba napraviti Yoko Geri Kekomi (ako se ne varam, a često se varam kada je imenovanje u pitanju) te uz to i rukom izvesti udarac, a ja to polu učinim samo s nogom. U tom trenutku uključivanje ruke poremetilo je cijeli moj koncept postepenosti u glavi. Svjesna sam da tada da ne radim uopće ono što se traži, ali isto tako svjesna da ako krenem raditi sve odjednom šansa da mi sjedne je znatno manja.

Veliko otriće za mene bila je činjenica da i drugi prolaze slične faze napora kao i ja. Do sada sam pripisivala svojem manjku kondicije, manjku znanja o tehnikama, manjku gipkosti i vjerojatno još ponekom manjku nečega, činjenicu da bih gledala na sat brojeći vrijeme do kraja treninga, iščekujući da prođe napor koji osjećam. I onda otkrijem da se drugi bore sa sličnim promišljanjima. Isto tako otrkijem da smo dva jutarnja treninga odradili gotovo četrdesetak minuta duže od planiranog bez da sam primijetila protok vremena. Činjenica ustajanja tako rano ujutro nije nimalo utjecala na osjećj izmorenosti. Dapače, imam osjećaj puno veće snage i energije. Cijeli tjedan nakon seminara uspjevam ujutro ustati na vrijeme i doći na posao na vrijeme, što nije svojstveno meni u rane jutarnje sate!!!

Zanimljivo je bilo i promatrati kako se osobnost svakoga od nas uklapala u zajedničko funkcioniranje. Količina razumijevanja i tolerancije koji su razvijeni u grupi vidjela sam u jako malo grupa do sada, a pogotovo u situacijama intenzivnog provođenja zajedničkog vremena. Svaka čast na trudu svakoga od nas.

Gashaku 1.-4.5.2008.

Ovo je bio moj prvi visednevni seminar, drugi sveukupno. Krenuo sam prema Zadru bez ikakvih ocekivanja, cak pomalo skeptican vidjevsi program treninga. Prva stvar koja mi se odmah svidjela je bio osjecaj zajednistva, koji se osjetio od naplatnih kucica u Zagrebu pa nadalje kroz cijeli seminar.
Prvi dan je bio, rekao bih, ispipavanje terena kako fizicki tako i mentalno. Prvi trening na drvenom molu bosih nogu... takva podloga te tjera da osvjestis svaki pokret nogu htio-nehtio. Drugi trening je bio na travi i opet ogromna promjena. Na samom treningu se skoro nije radilo nista novo a imao sam osjecaj kao da sve radim prvi put. Na kraju dana sam bio izmoren i pitao sam se kako cu izdrzati jos tri dana s tim da se jos moram ustajati u 4:30 ujutro.
Stiglo je i to famozno jutro... Vani mrak, skuplja se ekipa u bijelim odjelima. Lagano trcanje i meditacija, kasnije Kempo. Nije bilo naporno, ali mislim da nije bilo osobe koja nije pojela barem dva uobicajena dorucka. Dalje su nas ocekivali treninzi po rasporedu i ocekivao sam da ce se ponavljati i bit repriza prijasnjeg dana. Ali prakticki nije bilo niti jednog istog treninga! Osim mozda jutarnjeg koji se opet razlikaovao po tome sto je trajao sve dulje i dulje. I ta raznovrsnost me se jako dojmila i htio bih pohvaliti Sensei-e, jer stvarno nismo mogli znati sto nas ocekuje. Svaki Sensei je trazio nesto novo, iz nas izvlacio nesto drugo, motivirao nas svojom sposobnoscu i umijecem izvodenja upravo onoga sto trazi od nas. Mislim da je pod takvim vodstvom skoro nemoguce ne napredovati, jos kad se to spoji sa trudom i zeljom pojedinca napredak je zajamcen.
Ja sam se vratio u Zagreb s osjecajem da sam nesto naucio, da sam nesto prosao, nesto postigao. Osjetio sam duh Kempa i polako cijela prica o Putu pocinje dobivati smisao. Pun sam energije, zeljan treninga, zeljan pomicanja granica. Nadam se da su i drugi zadovoljni sa seminarom i svojim ucinkom, ja mu ne mogu naci zamjerku.

Trening u subotu 5.4.2008

Zbog dolaska američkog predsjednika GŠC neće raditi u subotu i samim time nemamo trening ovu subotu.

Kokyu Nen Mocuso - Hajime

Pomnost na disanje, Tišina i Misao - započni.

Ovo bi bio doslovni prijevod riječi iz naslova i predstavlja osnovnu meditaciju koja se prakticira kao sastavni dio Bijeli Lotos Kempo prakse. Sudeći samo po sebi naravno ova praksa mi se čini dosta zanemarena. I tu ne mislim toliko na meditaciju u Dojo-u koliko u privatnom životu - meditacija kod kuće, na putu, na poslu... Za meditaciju stvarno nisu potrebne dvorane i zato mi u BLK uvijek imamo simboličnu meditaciju od par minuta prije početka i na kraju treninga.
Direktan prijevod Kokyu Nen je pomnost na disanje. Meditacija je naziv koji pokriva tri različita aspekta: pomnost, usredotočenost i uvid.
Bez dublje analize svakog od pojedinih aspekata (za to postoji interna literatura u obliku Kempo Yoga priručnika) želio bih samo ukratko i okvirno opisati prvi i osnovni stupanj ove meditacije. U tekstovima se navodi čak 16 različitih oblika ove vježbe.

Klasični uvod u meditaciju je odabir mjesta, ispravan položaj i držanje tijela. Kralježnica mora biti okomita na podlogu na kojoj sjedimo po mogućnosti prekriženih nogu. Glava treba biti uspravna u produžetku kralježnice s bradom lagano spuštenom.

Ova meditacija sastoji se od pomnog promatranja udaha i izdaha. Potrebno je bez ikakvog svjesnog upliva u proces disanja posvijestiti udah i izdah tako da smo u svakom djeliću vremena potpuno svjesni procesa disanja. Sva pažnja treba biti na objektu meditacije. Što je objekt meditacije? Dobro pitanje! Objekt meditacije je ono mjesto na kojem najjasnije osjećamo strujanje zraka kod udisanja i izdisanja (gornja usnica, nosnice, donji dio nosa...)
Počinjemo brojati udahe i izdahe, zatim samo udahe, pa samo izdahe, potom brojimo unazad 10, 9, 8... itd. Brojanje je samo alat koji nam pomaže da čvršće vežemo pažnju (pomnju) na objekt meditacije.

Ono što je važno kod ove meditacije je da nam niti jedan dio procesa disanja (udah ili izdah) ne promaknu nezapaženo kroz naš objekt meditacije. Ukoliko se to dogodi, a dogodi se SIGURNO :o), treba priznati sam sebi da se dogodilo i početi s brojanjem ispočetka. To se zove iskrenost prema samom sebi! Uvijek se dogode neke misli koje nam maknu pažnju i tijek misli nekamo drugdje. "To nije ništa strašno" - rekao O'Sensei - "Samo priznajte to sami sebi i krenite ispočetka".
I to je sva mudrost.

Jednostavno napisano, ali ne treba se zavaravati - ovo uopće nije jednostavno.
Meni osobno dah se redovito produbi. Onda shvatim da svjesno mijenjam poroces disanja i krenem ispočetka... i u nakon tričavih 100 početaka jednom ipak uspijem promatrati vlastit dah iz trećeg lica. Onda se naravno dogodi neka glupa misao iz života (npr. "Što to smrdi? Joj nisam bacio smeće iz kuhinje, a imali smo ribu za ručak, a što je bila fina...mm..ups..ja meditiram - nema ribe, NEMA RIBE...1, 2, 3, ...") i opet ispočetka. Dakle nije lako, ali treba pokušavati dok se ne pokažu rezultati.
Ja smatram da je meditacija trening - isto kao što vježbamo Ude Tate da ojačamo ruke, čučnjeve da ojačamo noge ili stoj na glavi da ovladamo ravnotežom, meditacijom vježbamo (jačamo) naš um.
Što više vježbamo određenu vježbu to će nam njeno izvođenje biti lakše.
Meditacija je vježba uma koja donosi svoje rezultate upornom praksom.
Na kraju krajeve - Kempo je meditaciju u pokretu - zar ne?

Baš me zanima kako svi vi koji vježbate Bijeli Lotos Kempo doživljavate Kokyu Nen Mocuso?

Jedan od načina

U duhu promišljanja vode, nekoliko detalja me asociralo, pa da ih podijelim. Činjenica da se u zadnje vrijeme stalno govori o nasilju kojime smo okruženi. Svi mediji govore o tome, no ako malo obratite pažnju uočit ćete da se govori o nasilju u trećem licu. Nasilje je svuda oko nas. Hm, da, istina je. No što ja činim u svemu tome i koliko ja svojim ponašanjem doprinosim nastavku ili zaustavljnju nasilja?

Jeste li ikada probali emocionalno napetu situaciju promijeniti u nekom drugom smjeru od onog za koji vidite da ide? Svi mi imamo neke svoje obrasce ponašanja. Ako obratite pažnju kako npr. razgovarate sa partnerom/icom, kolegom/icom, roditeljima, djecom... uočit ćete obrazac po kojem „plešete“ ples vaše zajedničke komunikacije te da svaki puta kada on/ona kaže nešto onda ja....... I tako to krene u začarani krug našeg obrasca.

Pogledajte sada jednu priču drugačijeg ponašanja.
Jednog vjetrovitog dana čovjek je dojurio iza ugla zgrade i jako me udario dok sam stajao i pokušavao se oduprijeti naletima vjetra. Prije nego što se vratio u ravnotežu i mogao mi reći bilo što, zamišljeno i studiozno sam pogledao na sat i vrlo ljubazno, kao da me je pitao za doba dana, izjavio: "Točno je deset minuta do dva," iako je ustvari bilo oko četiri sata i odšetao. Negdje oko pola bloka dalje okrenuo sam se i vidio ga kako gleda za mnom zbunjen i zaprepašten mojom primjedbom.

Što se događa u ovoj situaciji? Događaj međusobnog nalijetanja stvorio je kontekst u kojem je očit konvencionalni odgovor međusobno ispričavanje, ili svađa koja može prerasti u napad ili još nešto gore. Neočekivan odgovor je pretvorio taj kontektst u nešto sasvim drugo, tj. u situaciju koja bi bila socijalno prikladna da ga je drugi čovjek pitao za doba dana. Rezultat svega toga je konfuzija koja nam zapravo daje ono vrijeme odmaka ili usporavanja o kojem smo govorili na seminaru. Daje odmak nama da se priberemo i sumiramo što ćemo dalje napraviti, a daje i vrijeme za odmak drugoj strani koja je vlastitom zbunjenošću dovela sebe u situaciju tzv. preuokviravanja te je osoba dobila mogućnost da krene drugim smjerom ponašanja. Više ne mora biti agresivna ili ljuta jer je na svoje ponašanje dobila potpuno drugačiji odgovor koji ne izaziva daljnju agresiju, već baš suprotno. Potreba za izlaskom iz tog stanja konfuzije i pronalaženjem novog okvira čini zbunjenu osobu posebno otvorenom i spremnom za čvrsto vezanje na svaku sljedeću konkretnu informaciju, tj. našu akciju ili reakciju. To bi drugim riječima značilo, da smo mi ti koji kreiramo daljnji nastavak komunikacije. Da li će ona biti agresivna i poticati daljnju svađu ili će biti umirujuća, to je velikim dijelom i naša odgovornost. Naša je odgovornost da li ćemo pronaći vrijeme za odmak ili ćemo prihvatiti komunikaciju onakvom kakva je započeta. Stavimo to u kontekst borbe. Mogući način obrane je da se koprcam i odmičem od napadača, ali isto tako i da mu se približim i time napravim neuobičajeni korak obrane.

Kempo masaža

Kempo koji se vježba u školi Bijeli Lotos obuhvaća velik spektar vještina i umijeća što nužno povlači da Kempo nije lako prakticirati (i zato vrlo vjerojatno neće nikad postati skroz komercijalna borilačka vještina). Osim samog borilačkog aspekta Kempa koji je vidljiv kroz razne tehnike (Tsuki, Geri, Uchi, Uke itd.), postoji meditativni aspekt kojeg simbolički upražnjavamo na početku i na kraju treninga u obliku kratkog Mocuso-a. Nadalje postoje Kate koje predstavljaju ujedinjenje tjelesnog pokreta i meditacije tako da se mogu slobodno nazvati i meditacija u pokretu, imamo sustav kojeg nazivamo Kempo Yoga kroz kojeg pripremamo tijelo i um za napore koji obično slijede, postoje razne vrste slobodnog i dogovorenog sparinga kojeg nazivamo Kumite.
No tema ovog posta je specifična - malo ću govoriti o masaži koja se prakticira u našoj školi. Zbog svih prije navedenih cjelina koje se prakticiraju u Bijeli Lotos Kempo školi i vremenskog ograničenja, vrlo rijetko stignemo na samom treningu odraditi i masažu. Smatram vrlo bitnim naglasiti da se masaža ne može nadomjestiti nikakvom vježbom.
Masaža postoji koliko i ljudi. Neke slike u egipatskim piramidama demonstriraju tehinke masaže ruku i stopala. Masaža kao metoda liječenja je starija i od same medicine. Ono što se danas događa u modernom svijetu je isticanje pojedine vrste masaže kao jedine prave, mistificiranje masaže, a pogotovo ako tehnike dolaze s dalekog istoka. Neispravno je reći da je jedna vrsta masaže bolja od druge - masaža je samo alat koji se koristi u svrhu ispravljanja lošeg stanja osobe koju se masira.
Postoji tri osnovna djelovanja masaže:
- pojačana cirkulacija krvi
- opuštanje mišića
- povećanje mišićne napetosti

S ove tri osnovne poluge moguće je napraviti čudesnu revoluciju u tijelu - smanjenje/povišenje krvnog tlaka, smanjenje bolova, peristaltika crijeva itd. No ono što je ključno je da se masaža prilagodi osobi. Svi smo drugačiji i svatko reagira drugačije na masažu. Za ovo je vrlo važan blizak kontakt i međusobno povjerenje.
Želim naglasiti da masaža ne smije boljeti (osim veziovnotkivne masaže). Ukoliko je mišić jako napet naravno da će se pojaviti i minimalna količina boli - no ta bol ne smije preći u patološku bol. Ako je masaža previše bolna postiže se suprotan efekt - mišić na kojem se radi (a ponekad i cijelo tijelo) se grči i umjesto da se ti je bolje, osjećaš se još gore. Tu se vidi umijeće masera - dobro procijeniti koliko jako treba masirati mišić.

Masaže se mogu podijeliti u nekoliko skupina: medicinska, sportska, refleksološka, opuštajuća i anticelulitna masaža.

U BLK najčešće prakticiramo sportsku masažu, a kad imamo vremena upražnjavamo medicinsku i refleksološku. Ono što će svaki Kempo Ka na početku raditi je masaža mišića uz kralježnicu i masaža vrata. Ovo se najčešće upražnjava zbog načina života, pogrbljenosti nad računalom, lošeg načina sjedenja i držanja tijela.
Dakle lagano se kreće s masažom mišića oko gornjeg dijela kralježnice i to tako da se pritisak postepeno smanjuje kako silazimo prema lumbalnom dijelu odnosno donjem dijelu kralježnice. Masažu vrata najčešće vršimo tako da osoba leži na leđima, a osoba koja masira lagano isteže mišiće od gornjeg dijela kralježnice i oko vrata prema gore - prema smjeru tjemena.
Osim ove dvije osnovne masaže radimo masažu ruku i nogu. Svaki pojedini mišić se posebno obrađuje i završava se s pritiskom na akupresurne točke na tabanima i rukama.

Ono što ja smatram da je najbitnije za osobu koja masira jest da duboko u sebi osjeća čistu želju za pomaganjem. On/ona mora doći u stanje kada odista želi potpuno neuvjetovano davati osobi koju masira. To je ključ. Tehnika se nauči i kasnije primjenjuje, ali bez osnovne želje za pomaganjem nikakva tehnika neće poboljšati stanje. Želiš pomoći osobi i fokusiraš cijelo svoje biće na tu misao i tada će masaža biti potpuno uspješna. To je cijeli misterij masaže. (barem tako ja mislim :o) )