Gashaku, Zadar, 1. – 4. svibnja 2008.

Kako je dobro uzeti si 20 minuta dnevno za promišljanje. Kad bih bar svaki dan mogla tako, usred radnog vremena. Jer eto, onda dođe i inspiracija za pisanje o iskustvu seminara u Zadru. Količina fizičkog napora me prije odlaska zapravo zastrašivala. Mogu li izdražati, hoću li moći izdržati bila su pitanja u mojoj glavi. Nisam do sada sebe izlagala takvoj vrsti nepoznatog napora. Dvodnevni, jednodnevni i poludenvni seminari su mi poznati, no četiri dana, pa onda više puta dnevno... Veliki izazov. I sve to u potpunoj posvećenosti Kempo praksi. Uz to i zajednički suživot. Puno je tu bilo novih izazova i mogućosti za ispitati vlastite granice.

I dalje suštinski ne razumijem što znači kada netko kaže da je „pukao/pukla“ i prešao/la granicu? Ja sam istrenirana to prepoznati u mentalnim mapama ljudi ali ne i na fizičkoj razini. Zato me, valjda, toliko i muči tjelesni dio, a ne toliko mentalna posvećenost. Za nju znam da ću je razviti i razvijati. To se i dešavalo tijekom boravka u Zadru i tijekom treninga. Misli su stalno navirale i preslagivale se i poslagivale. Fascinantno je kako otrivanje da nešto mogu malo više nego do sada sjedne na svoje mjesto u pravom trenutku. Ili situacija kada treba napraviti Yoko Geri Kekomi (ako se ne varam, a često se varam kada je imenovanje u pitanju) te uz to i rukom izvesti udarac, a ja to polu učinim samo s nogom. U tom trenutku uključivanje ruke poremetilo je cijeli moj koncept postepenosti u glavi. Svjesna sam da tada da ne radim uopće ono što se traži, ali isto tako svjesna da ako krenem raditi sve odjednom šansa da mi sjedne je znatno manja.

Veliko otriće za mene bila je činjenica da i drugi prolaze slične faze napora kao i ja. Do sada sam pripisivala svojem manjku kondicije, manjku znanja o tehnikama, manjku gipkosti i vjerojatno još ponekom manjku nečega, činjenicu da bih gledala na sat brojeći vrijeme do kraja treninga, iščekujući da prođe napor koji osjećam. I onda otkrijem da se drugi bore sa sličnim promišljanjima. Isto tako otrkijem da smo dva jutarnja treninga odradili gotovo četrdesetak minuta duže od planiranog bez da sam primijetila protok vremena. Činjenica ustajanja tako rano ujutro nije nimalo utjecala na osjećj izmorenosti. Dapače, imam osjećaj puno veće snage i energije. Cijeli tjedan nakon seminara uspjevam ujutro ustati na vrijeme i doći na posao na vrijeme, što nije svojstveno meni u rane jutarnje sate!!!

Zanimljivo je bilo i promatrati kako se osobnost svakoga od nas uklapala u zajedničko funkcioniranje. Količina razumijevanja i tolerancije koji su razvijeni u grupi vidjela sam u jako malo grupa do sada, a pogotovo u situacijama intenzivnog provođenja zajedničkog vremena. Svaka čast na trudu svakoga od nas.