Evo da i ja dodam obol ovom našem blogu. S obzirom da u zadnje vrijeme zbog osobnih razloga nisam bio u mogućnosti redovito prisustvovati i sudjelovati u treninzima, jučerašnji trening bio mi je melem za dušu i tijelo.
Na trening sam došao indirektno s posla nakon posjete stomatologu, kroz gužvu u gradu.
Motivacija za trening nakon ovakvog dana je vrlo niska a tada je trening najpotrebniji.
Iako bi naš trening trebao započeti puno prije dolaska u Dojo, svakodnevnica ponekad to ne dopušta, tako da je moja mentalna priprema nažalost izostala.
Trening je bio dinamičan i zahtjevan taman koliko možeš izdržati ili malo manje. Ciljane promjene fokusa vježbanja omogućavale su obnavljanje za nove izazove.
Nakon perioda ne vježbanja u umu se uvijek prvo javi glas, meni je ovo teško, ja to ne mogu i sl.
Odustajanje je uvijek prva pomisao. Eh tu započinje vječita borba s samim sobom koja nema kraja i da citiram jednu izjavu s nedavne prezentacije a koja u potpunosti utjelovljuje Kempo duh: "Najveća borba je sa samim sobom. U toj borbi nikada nećeš pobijediti ali ako ne pokušaš već si izgubio".
Predaja ne dolazi u obzir no ipak malo po malo forma se iskrivljuje, reakcije na broj su sve sporije i teže, stavovi su sve više prilagođeniji ugodi a ne formi. Ovakav trening kao i svaki istinsko je ogledalo za svakog tko je spreman promatrati.
Jučerašnji trening možda nije svima bio zanimljiv ili drag ali svakako je neophodan.
Na treninizima i poslije njih ponekad ne možemo izreći sve ono što osjećamo ali kada su se dojmovi malo smirili, mogu reći samo:
Sensei hvala!
Svima onima koji barem jednom u životu nisu prošli ovakav trening ili iskustvo i nakon njega uživali u smiraju tijela i uma mogu im samo istinski i od srca poručiti: Probati što prije!
S ovim mislima, željno iščekujem slijedeći trening.
Pozdrav
D.
2 komentara:
Slažem se, kao što je Dean rekao, da treba uvijek imati na umu Gimmu On i Giri On (zahvalnost prema Sensei-u (Sempai-u), Dojo-u, Tradicijama, drugim studentima, Putu...)
Malo "žešći" fizički treninzi su uvijek dobri jer u potpunosti ubijaju iluzije o velikoj fizičkoj i mentalnoj spremnosti koju ljudi ponekad gaje, a da nisu niti svjesni. Tek kad je stvarno teško možeš vidjeti gdje si s umom i tijelom. Kasnije si to možeš priznati jer za vrijeme teške prakse imaš samo jednu misao - "Ahh.. rekao je još u Ude Tate! Bole me ruke, bole me noge - ali neću odustati makar mi otpale i noge i ruke!". I na taj način se gradi upornost, ustrajnost, neodustajanje, mentalna fokusiranost i sve one pozitivne vrline koje čine osnovu ispravnog Kempo duha. Da ne govorim o testiranju vlastitih sposobnosti koje je izuzetno bitno jer bez redovnog testiranja nikad ne znaš gdje si niti fizički niti mentalno.
Sve ovo Kempo praksa koju mi prakticiramo u našem klubu sama nameće i takvu praksu ne smijemo NIKADA zaboraviti.
VJERA i MOTIVACIJA su najvažnije!!!
Objavi komentar