30 studenoga 2007

mala noćna razmišljanja

1:30 ujutro, ja još budna i čekam čudo da me uspava. Šta ću drugo nego razmišljati. To mi jedino preostaje jer mi se ništa drugo nije dalo. Tko će ustajati iz toplog kreveta samo zato što ne može spavati? Razgovor nakon treninga me nagnao na razmišljanje o ravnoteži; treba li je imati u životu pa doći na Kempo ili doći na Kempo kako bih ju pronašli? Hm, slično pitanje o kokoši i jajetu. Izgleda da je moj kempo put zapeo već na prvoj stepenici i bori se sa onim o čemu svi govorite da je osnova, ravnoteža. Kako li će tek kasnije biti??? Kako da uopće krenem dalje kad već tu padam na vlastitiom „ispitu“. I pomno praćenje moje neravnoteže mi trenutno ne pomaže. Čak ni svjesnost o tome. Eto gospodinu Freudu, pokazala sam mu da to što nešto znam ne vodi ka promjeni... Pitanje je zašto ne vodi promjeni? Što i kako mi treba? (E to nisam smislila u gluho doba noći. Možda i bolje, tko zna da li bi bilo konstruktivno?)

Nakon treninga ušla sam u raspravu o emocijama i tome da ih zapravo ponekad treba pustiti da se oslobode, pa makar bile neugodne. Mislila sam da svjesnost o njihovom prepuštanju može pomoći. Ili je možda bolje ne pridavati pažnju, ići dalje sa saznanjem da su tu, kako je isticao moj sugovornik. No, onda uhvatim samu sebe u paradoks; tu su, ne pridajem pažnju, ali utječu na ravnotežu i još k tome nemam pojima što se dešava i zašto se dešava. Možda je povremena neravnoteža ipak put ka svom suprotnom polu i ponekad malo oduška dobro dođe.

Kao što se da vidjeti ja se za sada ne bavim formom i ne znam kada ću naučiti te nove strane riječi, kada ću pravilno raditi barem jednu tehniku ili moći napraviti pošten sklek. Prvo da riješim pitanje životne ravnoteže pa onda mogu dalje (nadam se!).

2 komentara:

GoranP kaže...

Hmm... pol dva po noći i budna si, a da ne tulumariš?? To definitivno ukazuje na neku neravnotežu. Nadam se da besane noći nisu samo ovog tipa. :o)
Ja bih rekao da Kempo kao alat (mehanizam) usmjerava osobu prema životnoj pa prema tome i emocionalnoj ravnoteži. Međutim moraš biti svjesna - Kempo je samo alat. Sjekira je također vrlo koristan alat. A koliko smo puta u crnoj kronici čuli ružne priče o tom alatu? Puno previše. Mislim da uspjeh (nažalost ili na sreću) ovisi isključivo o korisniku alata. Kempo praksa daje onaj nužni pozitivan pogled na probleme s kojima se susrećemo u Dojo-u i kasnije u životu. Sjeti se sebe same na početku i svog Age Uke-a. Sjeti se kolika je tada bila neravnoteža između tijela (tvoje ruke) i uma koji je htio izvesti taj pokret upravo onako kako ga izvodi Sensei. Pogledaj taj Age Uke danas i usudi se reći da nema napretka. Taj napredak je jednostavno onaj impuls koji ti govori da se problemi neravnoteže mogu svladati... samo im treba pristupiti na pravi način i treba im posvetiti vrijeme. Upravo onako kako si ti pristupila i posvetila vrijeme tom Age Uke-u. Sve je rješivo i sve je savladivo jer se na kraju krajeva većina stvari događa u nama i našim umovima. „Trik“ je samo preuzeti kontrolu...

Što se tiče (negativnih) emocija mislim da prema njima treba koristiti gestu/kamae/položaj ruku/mudru (kako god to hoćeš nazvati) koju koristimo u Dojo-u, a koja doslovno znači - „odsustvo straha“ ili na japanskom Semmui In. Ja sam pobornik rješavanja takvih stanja u što kraćem vremenskom periodu. Zauzmeš mentalni Semmui In i suočiš se s nekom snažnom negativnom emocijom. Nakon toga dođeš na Kempo trening i fizički izbaciš sve što si trebala izbaciti iz sebe. Pogledaj na naš službeni site (http://www.bijeli-lotos.hr/kempo.htm). Koja je prva točka navedena pod „Uloga Kempa u životu“?

Osobno nisam pobornik pasivnog promatranja nekog lošeg (negativnog) emocionalnog stanja. Definitivno ga treba osvijestiti, nakon toga pronaći uzrok tom stanju i na kraju se neustrašivo suočiti s njim i u korijenu ga sasjeći. Lako je ovo napisati, a izuzetno teško u stvarnosti izvesti. Svjestan sam toga, ali isto tako sam svjestan da se upornost i neodustajanje na kraju uvijek isplati. Tu se vraćamo na onaj tvoj Age Uke koji je danas daleko bolji i kvalitetniji nego što je bio prije godinu i pol dana kad si počela s Kempom. Upornošću i neodustajanjem si poboljšala kvalitetu tog pokreta. Trebala si vidjeti moj Age Uke na početku u izvedbi drevnog kineskog stila -„Šlampavi Razroki Medvjed Na Vrućem Limu“. ;o) No vremenom se to ispeglalo. Samo želim reći da bi bilo šteta odbaciti godinu i pol truda na nešto što je rješivo... ;o)

Anonimno kaže...

Smatram da je u stalnom tijeku što život definitivno jeste, gotovo nemoguće stalno biti uravnotežen. Istovremeno znamo da velike neravnoteže donose kataklizme, kako u nama, tako i u prirodi. U koliko ne želimo tako nepovoljna stanja, preostaje nam jedino da pokušavamo održavati ravnotežu. To je ponekad jednostavno, a ponekad nam se čini sasvim nedostižno. Obmana je i jedno i drugo jer se u trenu mogu promijeniti. Život i Kempo, mi i drugi, mi i priroda sve je međusobno prožeto, stoga je teško imati istinsku ravnotežu u Kempu, a ne imati je u životu i obrnuto, pitanje je samo tko i koliko vješto procjenjuje ravnotežu. Uglavnom nam neki oblik neravnoteže i stvori potrebu za npr. počinjanjem s praksom Kempa. Tako je to uglavnom kroz cijeli put. Kriza ili svjesnost o neravnoteži je jedan od glavnih pokazatelja da idemo putem, stoga zaslužuje posebno mjesto i naravno posebnu pažnju. Krize su mjesta raskrižja, one uvelike određuje da li ćemo prestati s vježbanjem ili će nas osnažiti i dodatno motivirati ako ih prebrodimo. Uvijek su prisutne, samo ih prepoznajemo kada dovoljno osnaže da ih «osjetimo». Kempo put ne priznaje ograničenja, ako je to tako, a mi i dalje želimo njime nastaviti, preostaje nam jedino da ih pronalazimo u nama i pokušamo preoblikovati u nešto drugo. To, kao i ispravna forma su prije svega sazdani i imaju svrhu da nas snažno usmjeravaju na sada i ovdje. S druge strane uspostavljamo kontakt, ne samo s formom, već i s učiteljem onim vanjskim i onim unutrašnjim, koji se tada zove učenik. To može biti bojno polje, ali jednako tako i nama draga igraonica. I jedno i drugo ima smisla jer to jest život. Pri tome na pameti nam treba biti da «Trajno zadovoljstvo ne postoji». Želja je pokretač i tu nema pogovora, ali ponekad prejaka želja može zamutiti stvarnost, te nam ono što želimo učiniti sve daljim i daljim, a nezadovoljstvo sve bližim i sve jačim. Darko