15 svibnja 2008

Kempo Gashaku - Jadovno



Kako je sezona 2007/2008 počela tako će i završiti - seminarom na Velebitu u malom mjestašcu Jadovno.

Seminar će se održati za vikend 14.6.2008.

Jadovno je prošle godine imalo točno jednog stalnog stanovnika dok danas, nažalost, to više nije tako. Mjesto se nalazi na 800 metara nadmorske visine u udolini okruženoj brdima i šumom.
Uz velikodušnu pomoć udruge Jadovničana osiguran nam je smještaj u šumarskoj kući.
Seminar će biti otvorenog tipa tako da postoji vjerojatnost da nam na seminar u goste dođu ljudi iz okolnih krajeva (najviše iz Gospića).
Ja ću otići dan ranije i polijepiti par plakata a možda ode i objava na lokalnom radiju.

Obzirom da je to nije produženi vikend (i nemamo baš puno vremena) preporučio bih da smo svi u petak navečer u Jadovnom tako da rano ujutro, a poznavajući Sensei Dubravka i kasno navečer u petak, možemo početi s treninzima.

Obzirom da je Gashaku na Velebitu nemojte zaboraviti topliju odjeću jer su noći na Velebitu vrlo hladne.
Ponesite vreće za spavanje i ako imate madrace na napuhavanje. U kući ima par kreveta ali nema dovoljno za sve pa ćemo se morati snalaziti na razne načine, a tvrdi pod s daskama nikad nije ugodan za spavanje ;o).
Ponesite dva Gi-a ako ih imate, ako ne onda rezervnu odjeću za vježbanje.

Uz to seminar je otvoren za polaganje do kojeg god pojasa zelite, naravno uz uvjet da su ostali dodatni uvjeti ispunjeni.
Prijavite se O'Senseiu na vrijeme za polaganje.

Neke slike/filmiće kuće i samog mjesta gdje ćemo biti možete vidjeti na slikama s prošlog Gashakua:
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoDijanaSlike
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoOSenseiSlike

Molim vas da se prijavite i platite što prije da možemo kupiti hranu i platiti smještaj.

09 svibnja 2008

Gashaku, Zadar, 1. – 4. svibnja 2008.



Kako je dobro uzeti si 20 minuta dnevno za promišljanje. Kad bih bar svaki dan mogla tako, usred radnog vremena. Jer eto, onda dođe i inspiracija za pisanje o iskustvu seminara u Zadru. Količina fizičkog napora me prije odlaska zapravo zastrašivala. Mogu li izdražati, hoću li moći izdržati bila su pitanja u mojoj glavi. Nisam do sada sebe izlagala takvoj vrsti nepoznatog napora. Dvodnevni, jednodnevni i poludenvni seminari su mi poznati, no četiri dana, pa onda više puta dnevno... Veliki izazov. I sve to u potpunoj posvećenosti Kempo praksi. Uz to i zajednički suživot. Puno je tu bilo novih izazova i mogućosti za ispitati vlastite granice.

I dalje suštinski ne razumijem što znači kada netko kaže da je „pukao/pukla“ i prešao/la granicu? Ja sam istrenirana to prepoznati u mentalnim mapama ljudi ali ne i na fizičkoj razini. Zato me, valjda, toliko i muči tjelesni dio, a ne toliko mentalna posvećenost. Za nju znam da ću je razviti i razvijati. To se i dešavalo tijekom boravka u Zadru i tijekom treninga. Misli su stalno navirale i preslagivale se i poslagivale. Fascinantno je kako otrivanje da nešto mogu malo više nego do sada sjedne na svoje mjesto u pravom trenutku. Ili situacija kada treba napraviti Yoko Geri Kekomi (ako se ne varam, a često se varam kada je imenovanje u pitanju) te uz to i rukom izvesti udarac, a ja to polu učinim samo s nogom. U tom trenutku uključivanje ruke poremetilo je cijeli moj koncept postepenosti u glavi. Svjesna sam da tada da ne radim uopće ono što se traži, ali isto tako svjesna da ako krenem raditi sve odjednom šansa da mi sjedne je znatno manja.

Veliko otriće za mene bila je činjenica da i drugi prolaze slične faze napora kao i ja. Do sada sam pripisivala svojem manjku kondicije, manjku znanja o tehnikama, manjku gipkosti i vjerojatno još ponekom manjku nečega, činjenicu da bih gledala na sat brojeći vrijeme do kraja treninga, iščekujući da prođe napor koji osjećam. I onda otkrijem da se drugi bore sa sličnim promišljanjima. Isto tako otrkijem da smo dva jutarnja treninga odradili gotovo četrdesetak minuta duže od planiranog bez da sam primijetila protok vremena. Činjenica ustajanja tako rano ujutro nije nimalo utjecala na osjećj izmorenosti. Dapače, imam osjećaj puno veće snage i energije. Cijeli tjedan nakon seminara uspjevam ujutro ustati na vrijeme i doći na posao na vrijeme, što nije svojstveno meni u rane jutarnje sate!!!

Zanimljivo je bilo i promatrati kako se osobnost svakoga od nas uklapala u zajedničko funkcioniranje. Količina razumijevanja i tolerancije koji su razvijeni u grupi vidjela sam u jako malo grupa do sada, a pogotovo u situacijama intenzivnog provođenja zajedničkog vremena. Svaka čast na trudu svakoga od nas.

08 svibnja 2008

Gashaku 1.-4.5.2008.

Ovo je bio moj prvi visednevni seminar, drugi sveukupno. Krenuo sam prema Zadru bez ikakvih ocekivanja, cak pomalo skeptican vidjevsi program treninga. Prva stvar koja mi se odmah svidjela je bio osjecaj zajednistva, koji se osjetio od naplatnih kucica u Zagrebu pa nadalje kroz cijeli seminar.
Prvi dan je bio, rekao bih, ispipavanje terena kako fizicki tako i mentalno. Prvi trening na drvenom molu bosih nogu... takva podloga te tjera da osvjestis svaki pokret nogu htio-nehtio. Drugi trening je bio na travi i opet ogromna promjena. Na samom treningu se skoro nije radilo nista novo a imao sam osjecaj kao da sve radim prvi put. Na kraju dana sam bio izmoren i pitao sam se kako cu izdrzati jos tri dana s tim da se jos moram ustajati u 4:30 ujutro.
Stiglo je i to famozno jutro... Vani mrak, skuplja se ekipa u bijelim odjelima. Lagano trcanje i meditacija, kasnije Kempo. Nije bilo naporno, ali mislim da nije bilo osobe koja nije pojela barem dva uobicajena dorucka. Dalje su nas ocekivali treninzi po rasporedu i ocekivao sam da ce se ponavljati i bit repriza prijasnjeg dana. Ali prakticki nije bilo niti jednog istog treninga! Osim mozda jutarnjeg koji se opet razlikaovao po tome sto je trajao sve dulje i dulje. I ta raznovrsnost me se jako dojmila i htio bih pohvaliti Sensei-e, jer stvarno nismo mogli znati sto nas ocekuje. Svaki Sensei je trazio nesto novo, iz nas izvlacio nesto drugo, motivirao nas svojom sposobnoscu i umijecem izvodenja upravo onoga sto trazi od nas. Mislim da je pod takvim vodstvom skoro nemoguce ne napredovati, jos kad se to spoji sa trudom i zeljom pojedinca napredak je zajamcen.
Ja sam se vratio u Zagreb s osjecajem da sam nesto naucio, da sam nesto prosao, nesto postigao. Osjetio sam duh Kempa i polako cijela prica o Putu pocinje dobivati smisao. Pun sam energije, zeljan treninga, zeljan pomicanja granica. Nadam se da su i drugi zadovoljni sa seminarom i svojim ucinkom, ja mu ne mogu naci zamjerku.