28 listopada 2007

Kempo Kata, Ego i Put

Vrlo bitna praksa u Kempu je vježbanje Kata. Po meni, vježbanje Kata je ključna praksa za napredak svakog Kempo Ka (ili ti Kempo studenta). No dobro, dobro... ja sam poznat po tome da volim Kate. ;o)
Kempo praksa, uključivo i vježbanje Kata i Kumite-a, može biti vrlo obmanjujuća i čak bih se usudio reći destruktivna (tjelesno i mentalno). Sve ovisi na koji način se Kempo vježba i s kojom motivacijom i ciljem. Primjerice Kate – koliko puta mi se dogodilo da bih sam sebi rekao: „Pa ovu Katu solidno izvodim“, da bih u nekom kasnijem trenutku moja samoobmanjujuća slika savršenog izvođenja Kate bila srušena od strane dvije-tri sugestije koje bi Sensei rekao ili temeljni propust na kojeg bi Sensei ukazao. Vlastiti Ego stvori svoj svijet, svoju sliku i onda je u njemu presretan, jer je sve savršeno i nema grešaka. U trenutku ukazivanja pogreške testira se motivacija i odnos prema Kempo Putu. Ukoliko je ego prejak onda kreće samouništenje i Put ide nizbrdo – jer ipak nizbrdo je lakše. Ukoliko ipak priznaš sam sebi da ti dlanovi i prsti kod izvođenja Shuto Uchi-a nisu ravni, da ne držiš ispravno Dachi, da ti Tsuki nije dovoljno eksplozivan i ukoliko to sve osvijestiš i nastojiš poboljšati, onda Put ide uzbrdo – tamo gdje je teže i tamo gdje su rezultati.

U idealnom svijetu bili bismo sami sebi učitelji i ispravljali bismo sami svoje pogreške i Ego ne bi nikada prevladao. Hm... da u idealnom svijetu. :) :)

Eh i da... kad god sam sebi kažeš „Ja znam ovu Katu“ znaj da si pogriješio jer ako nemaš barem 10 godina vježbanja Kate, onda ju sigurno ne znaš... Možda znaš osnovni korak, kao u plesu, ali znati osnovni korak i plesati nije isto. Jedino ćeš upornim dugogodišnjim vježbanjem postati vrhunski plesač.

Vezano uz samostalno vježbanje Kata postoji još jedan problemčić. Ukoliko vježbaš Kate redovno kod kuće, a neke pokrete si naučio krivo i vježbaš ih krivo, onda je kasnije vrlo teško ispraviti te sad već krivo „uklesane“ pokrete. Tu sam situaciju vidio i na drugima i na sebi. Nažalost moje treće (mentalno) oko je još uvijek poluslijepo (kao kod malih štenaca) da bih uočio neke pogreške u izvođenju Kata. Meni se to „krivo uklesavanje“ zna dogoditi i uvijek mi je teško ispraviti pokret jer nekako automatika izvođenja Kate odradi svoje. Moraš uložiti ogroman svjesni napor da taj pokret ispraviš i kroz vrijeme ponovno i na ispravan način „uklešeš“ u Katu. I onda opet počne vječna igra... „Vidiš kako sam uspio ispraviti greške – sad sam savršen!“. :) :)

Na kraju se postavlja pitanje: Da li je dobro vježbati Kate doma ako nisi jako dobro ovladao s pojedinom Katom? Ukoliko nešto uvježbaš na krivi način teško ćeš poslije to ispraviti...
Da li odabrati teži ili lakši put? Svatko naravno ima svoj vlastiti odgovor... ;-)

2 komentara:

Anonimno kaže...

Iz mog iskustva Kate su slično kao i ostale prakse odlične u dijagnostici, one su poput laboratorija u kojem stalno radiš neke eksperimente i dobivaš nekakve rezultate. Naravno, jako je važno ispravno tumačiti rezultate, te imati metodologiju i tehnike za unapređenje. Po meni je važno što prije naći u Katama ono nešto, ono što nas raduje jer tako ćemo poput djece biti neumorni u njihovu prakticiranju i istraživanju!!!

Kempo Bijeli Lotos kaže...

Kaže se da su potrebna tri cilusa po 5 godina redovite prakse za potpuno ovladavanje Katom. Na taj način je teško biti istinski majstor u puno Kata. Moj učitelj nam je u početku govorio staru Karate izreku "Tri godine jedna Kata", s tim što je to značilo tri godine života gotovo u potpunosti posvećene studiranju i praksi iste. Današnji uvjeti to definitivno ne omogućuju, osobito večini. Stoga mi se čini kao ovir najprihvatljivija formula 3*5. Darko