u potrazi za nekim detaljima vezanim uz osnovnu diplomu našao sam ovo:
http://www.fightingarts.com/reading/article.php?id=426
http://www.youtube.com/watch?v=rkj0HoHo98E&feature=related
25 kolovoza 2008
15 kolovoza 2008
San :)
Sinoc sam proveo jos jednu vecer uz svoje Kempo materijale, citajuci o povijesti Kempa. Borba sa svim onim tesko citljivim nazivima i imenima porodica, ucitelja, ucenika je velika. Ali napredujem i nadam se da ce moja diploma uskoro biti gotova.
Kako ja najcesce sanjam ono sto sam dan ili vecer prije radio/gledao/citao/..., tako je bilo i nocas, san je bio o Kempu. Pocelo je tako da smo se svi nasli u gradu nakon ljetne stanke. Bila je vecer i toplo, a O'Sensei u svojoj silterici i crnoj koznoj jakni (ipak je ovo san :)) nasmijan od uha do uha ispituje svakoga kako je proveo ljeto i da li je vjezbao/la za vrijeme stanke.
Najednom krecemo prema nekom skolskom igralistu na kojem cemo vjezbati. Ima nas puno, svi zajedno hodamo, svi prepricavaju svoje zgode i nezgode s mora... Dolazimo do igralista kad se odjednom stvori neka ogromna banda s palicama i lancima i trce na nas. Mi smo se bacili u trk i razdvajamo se u male grupice trceci po starim gradskim ulicama poplocenim neravnomjernim kamenim kockama, uskih zidova koji su isarani grafitima. Ulazimo u podrumski kafic, zadimljeno mjesto s ''probranom'' klijentelom. Tu se svi skupljamo i nikome nije jasno sto se upravo desilo.
Dok tako pricamo dize se jedna pijana djevojka i pocne se vjesat po meni i ispitivati me da tko sam ja i sto ja tu radim. Ja je molim da sjedne ali ona je uporna i sve grublja pa ju ja primam malo cvrsce za ruku i spustam u stolac. Naravno, to je naljutilo nekog tipa u kaficu i dolazi do mene i pocinje se derat da sta ja nju tucem. Ja se pokusavam obraniti rijecima i govorim mu da joj nisam naudio i da je pijana.
Sljedeci razvoj situacije nije samo posljedica citanja o Kempu vecer prije nego i mnogih mojih razmisljanja i dilema od kako je zapoceo moj Kempo Put.
Znaci, imam tog frajera ispred sebe, ne izgleda fizicki opasno, ali je nabrijan i ljut na mene zbog djevojke. Nije mi ni jednom palo na pamet da bi se mi tukli, samo se svadamo, on napada, ja se branim. Najednom, vidim kako mi prema ljevom oku dolazi nesto crno... to je bila njegova desna saka koja je bila vec toliko blizu da sam vidio samo jednu crnu mrlju i pogada me ravno u glavu. Dolazim malo k sebi, ne mogu vjerovat sta se dogada, otvaram oci, kad najednom s druge strane ista stvar. Sad vidim mrlju desnim okom, njegova ljeva saka me pogada u glavu. I sad ja stojim pred njim nepomican kao drvo i jos uvijek ne vjerujem da se nisam nikako uspio obraniti, da nisam ni ruku pomaknuo, apsolutno nista napravio kako bi se zastitio osim zatvorio oci. I kao slag na kraju tip mi stisne Mae Geri koji nema veze s vezom ali me opalio u trbuh nogom! To me naljutilo i trgnulo, vrijeme za obranu je proslo, ionako nisam uspio, mogu barem napasti. Lijevi Tsuki u glavu i to Choku (vrlo vjerojatno jer mi je bio do ramena) ga rusi odmah na pod. Zatrcava se njegov prijatelj na moju desnu stranu i ja samo postavljam lakat i on isto zavrsava na podu.
Sljedeca scena je da opet trcimo onim ulicama, ali sada prema doma... tu sam se vec poceo buditi i sve je isprekidano.
Kako vec dugo sanjam snove koji su povezani sa stvarnoscu naucio sam ih analizirati i vise-manje znam zasto sanjam odredene stvari.
Za mene poenta ovog sna je da mi fali trening, fali mi Bijeli lotos, jedva cekam da se svi opet nademo i da proljevamo znoj u onoj sparnoj dvorani na DIF-u. Tako osjecam i u ''budnom'' stanju tako da je ovaj san samo odraz toga.
Najkompleksija stvar u snu, za mene, je ne mogucnost obrane. Ne primjena svega do sad naucenog. Znam sto je uzrok tome u snu, ali to obrazloziti ovdje bi bilo predugacko za ionako predugacki post :).
Ali moram obrazloziti onaj Mae Geri. Naime, kad sam god radio Kumite s Dijanom skoro uvijek bi joj proso taj Mae Geri, po sredini me izudarala kao vrecu. I naravno Mae Geri koji me skoro prepolovio kad sam tek dosao u klub. Nas novi Sensei, tada jos Sempai nam je pokazivao tehniku koju smo mi ponavljali u nasem pocetnickom stilu, bez snage, bez fokusa, tako da ako i prode da nemas brige. Naravno Sempai nije bio zadovoljan i morao je ponovo demonstrirati, a ja sam mu bio bas ''pri ruci''. Usljedio je po mojim standardima savrseni Mae Geri koji sam osjecao jos danima. Naravno, ja ovdje nista ne zamjeram Sempaiu, po meni bi mozda tako trebalo i cesce, jer zapamtio sam kako to treba izgledati, a bome i osjecati.
Nadam se da vas je moj san barem malo nasmijao, mene sigurno je.
Kako ja najcesce sanjam ono sto sam dan ili vecer prije radio/gledao/citao/..., tako je bilo i nocas, san je bio o Kempu. Pocelo je tako da smo se svi nasli u gradu nakon ljetne stanke. Bila je vecer i toplo, a O'Sensei u svojoj silterici i crnoj koznoj jakni (ipak je ovo san :)) nasmijan od uha do uha ispituje svakoga kako je proveo ljeto i da li je vjezbao/la za vrijeme stanke.
Najednom krecemo prema nekom skolskom igralistu na kojem cemo vjezbati. Ima nas puno, svi zajedno hodamo, svi prepricavaju svoje zgode i nezgode s mora... Dolazimo do igralista kad se odjednom stvori neka ogromna banda s palicama i lancima i trce na nas. Mi smo se bacili u trk i razdvajamo se u male grupice trceci po starim gradskim ulicama poplocenim neravnomjernim kamenim kockama, uskih zidova koji su isarani grafitima. Ulazimo u podrumski kafic, zadimljeno mjesto s ''probranom'' klijentelom. Tu se svi skupljamo i nikome nije jasno sto se upravo desilo.
Dok tako pricamo dize se jedna pijana djevojka i pocne se vjesat po meni i ispitivati me da tko sam ja i sto ja tu radim. Ja je molim da sjedne ali ona je uporna i sve grublja pa ju ja primam malo cvrsce za ruku i spustam u stolac. Naravno, to je naljutilo nekog tipa u kaficu i dolazi do mene i pocinje se derat da sta ja nju tucem. Ja se pokusavam obraniti rijecima i govorim mu da joj nisam naudio i da je pijana.
Sljedeci razvoj situacije nije samo posljedica citanja o Kempu vecer prije nego i mnogih mojih razmisljanja i dilema od kako je zapoceo moj Kempo Put.
Znaci, imam tog frajera ispred sebe, ne izgleda fizicki opasno, ali je nabrijan i ljut na mene zbog djevojke. Nije mi ni jednom palo na pamet da bi se mi tukli, samo se svadamo, on napada, ja se branim. Najednom, vidim kako mi prema ljevom oku dolazi nesto crno... to je bila njegova desna saka koja je bila vec toliko blizu da sam vidio samo jednu crnu mrlju i pogada me ravno u glavu. Dolazim malo k sebi, ne mogu vjerovat sta se dogada, otvaram oci, kad najednom s druge strane ista stvar. Sad vidim mrlju desnim okom, njegova ljeva saka me pogada u glavu. I sad ja stojim pred njim nepomican kao drvo i jos uvijek ne vjerujem da se nisam nikako uspio obraniti, da nisam ni ruku pomaknuo, apsolutno nista napravio kako bi se zastitio osim zatvorio oci. I kao slag na kraju tip mi stisne Mae Geri koji nema veze s vezom ali me opalio u trbuh nogom! To me naljutilo i trgnulo, vrijeme za obranu je proslo, ionako nisam uspio, mogu barem napasti. Lijevi Tsuki u glavu i to Choku (vrlo vjerojatno jer mi je bio do ramena) ga rusi odmah na pod. Zatrcava se njegov prijatelj na moju desnu stranu i ja samo postavljam lakat i on isto zavrsava na podu.
Sljedeca scena je da opet trcimo onim ulicama, ali sada prema doma... tu sam se vec poceo buditi i sve je isprekidano.
Kako vec dugo sanjam snove koji su povezani sa stvarnoscu naucio sam ih analizirati i vise-manje znam zasto sanjam odredene stvari.
Za mene poenta ovog sna je da mi fali trening, fali mi Bijeli lotos, jedva cekam da se svi opet nademo i da proljevamo znoj u onoj sparnoj dvorani na DIF-u. Tako osjecam i u ''budnom'' stanju tako da je ovaj san samo odraz toga.
Najkompleksija stvar u snu, za mene, je ne mogucnost obrane. Ne primjena svega do sad naucenog. Znam sto je uzrok tome u snu, ali to obrazloziti ovdje bi bilo predugacko za ionako predugacki post :).
Ali moram obrazloziti onaj Mae Geri. Naime, kad sam god radio Kumite s Dijanom skoro uvijek bi joj proso taj Mae Geri, po sredini me izudarala kao vrecu. I naravno Mae Geri koji me skoro prepolovio kad sam tek dosao u klub. Nas novi Sensei, tada jos Sempai nam je pokazivao tehniku koju smo mi ponavljali u nasem pocetnickom stilu, bez snage, bez fokusa, tako da ako i prode da nemas brige. Naravno Sempai nije bio zadovoljan i morao je ponovo demonstrirati, a ja sam mu bio bas ''pri ruci''. Usljedio je po mojim standardima savrseni Mae Geri koji sam osjecao jos danima. Naravno, ja ovdje nista ne zamjeram Sempaiu, po meni bi mozda tako trebalo i cesce, jer zapamtio sam kako to treba izgledati, a bome i osjecati.
Nadam se da vas je moj san barem malo nasmijao, mene sigurno je.
28 srpnja 2008
Shoshin
Prije otprilike mjesec dana mi je na službenoj promociji dodijeljen crni pojas. Čovjek se u tom trenutku može pitati: A što sad? Kuda dalje? Više se ne mijenja boja pojasa – ovaj će ostati crn sve dok ne izbijeli od upotrebe...
Naš O'Sensei kaže – tek s crnim pojasom postajemo pravi učenici. Intuitivno mislim da razumijem što to znači, međutim vrlo teško mi je to artikulirati s riječima. Nije čak niti bitno da se to u potpunosti artikulira. Ono što smatram vrlo bitnim za svakog mladog (ali i starijeg) Sensei-a jest zadržati Um početnika. Kao što i sam naslov kaže Sho – početnik; Shin – um. Početnički um, um istražitelja je ona snaga koja nas sve, bez obzira na pojas, tjera dalje.
Zašto početnički um? U početničkom Umu postoji nepregledan broj otvorenih mogućnosti dok u umu eksperta postoji samo nekoliko. Um eksperta je jako ograničen. Obično ljudi kažu da je prakticiranje Kempa teško, ali mislim da postoji nerazumijevanje zašto je Kempo težak. Nije Kempo težak zato što imamo teške fizičke vježbe – teške Dachi-e (Shiko, Kiba, Zenkutsu, Kokotsu...itd), puno Gedan Barai-a, Mae Geria-a, Tsuki-a ili stajanja u Ude Tate položaju. Kempo je težak jer je teško zadržati naš Um i Kempo praksu čistom u svom temeljnom smislu. Znatiželjni odnos prema praksi je ono što čini temelj početničkog Uma.
Početnik je otvoren za sve opcije, razmišlja na različite načine i nije ograničen usađenim znanjima koja su mu prenesena tijekom godina prakse. To je kao kad malo dijete otkriva svijet oko sebe, sve je zanimljivo, sve je novo i sve se mora isprobati. To je ono stanje Uma koje bismo, po meni, trebali cijelo vrijeme imati. Bez obzira koliko puta sam napravio Gedan Barai, svaki put ga trebam gledati kao da ga nisam nikad napravio i pokušati iznova shvatiti smisao tog pokreta. Isto vrijedi za bilo koji drugi Kempo pokret.
Ako se puno bavimo meditacijom (a trebali bi zar ne?? :)) onda i tome treba pristupiti na isti način. Bez obzira koliko puta smo meditirali i koja sve znanja i spoznaje imamo uvijek iznova treba pristupiti meditaciji kao početnik.
Ono što nam se događa u životu vrlo lako se može prenijeti i na Kempo praksu, a to je ono što ne želimo. Neka usađena znanja jednostavno nikada ne preispitujemo. Slikoviti primjer je sa kuhanjem pileta u loncu: Pita kćer mamu zašto uvijek odreže batake kada kuha pile? Mama ne zna odgovor i samo kaže da ju je to njena mama naučila. I tako zovu oni baku i pitaju ju isto pitanje. Ne zna niti ona – i nju je tako njena mama naučila. Srećom prabaka je dugovječna žena i pitaju oni prabaku zašto se mora prerezati batak kad se kuha pile? I prabaka naravno odgovori: Zato što mi pile nije stalo u lonac pa sam ga morala skratiti!
Pouka ove pričice je da treba uvijek preispitati neka usađena ili prenesena znanja. Štogod da nam usade u školama, na tečajevima bilo gdje... uvijek zadržati um kćeri s početka pričice – um početnika. Jedino tako možemo odista shvatiti zašto se nešto radi na način na koji se radi i kako je do toga došlo.
I na kraju - bez obzira na naše iskustvo u Kempu (ili životu svejedno...) način na koji pristupamo praksi je smisao Kempa. Pristup treba biti čist i neuprljan Egom "starijeg", "sposobnijeg", "mudrijeg" ili "pametnijeg". Ukoliko smo čistog i neprijanjajućeg Uma početnika, onda je smisao Kempo prakse u velikom dijelu ispunjen. Uvijek ćemo iznova otkrivati nove neistražene sfere Kempo prakse.
Mislim da je to ujedno i odgovor na pitanja koja sam postavio na početku ovog posta. :o)
Naš O'Sensei kaže – tek s crnim pojasom postajemo pravi učenici. Intuitivno mislim da razumijem što to znači, međutim vrlo teško mi je to artikulirati s riječima. Nije čak niti bitno da se to u potpunosti artikulira. Ono što smatram vrlo bitnim za svakog mladog (ali i starijeg) Sensei-a jest zadržati Um početnika. Kao što i sam naslov kaže Sho – početnik; Shin – um. Početnički um, um istražitelja je ona snaga koja nas sve, bez obzira na pojas, tjera dalje.
Zašto početnički um? U početničkom Umu postoji nepregledan broj otvorenih mogućnosti dok u umu eksperta postoji samo nekoliko. Um eksperta je jako ograničen. Obično ljudi kažu da je prakticiranje Kempa teško, ali mislim da postoji nerazumijevanje zašto je Kempo težak. Nije Kempo težak zato što imamo teške fizičke vježbe – teške Dachi-e (Shiko, Kiba, Zenkutsu, Kokotsu...itd), puno Gedan Barai-a, Mae Geria-a, Tsuki-a ili stajanja u Ude Tate položaju. Kempo je težak jer je teško zadržati naš Um i Kempo praksu čistom u svom temeljnom smislu. Znatiželjni odnos prema praksi je ono što čini temelj početničkog Uma.
Početnik je otvoren za sve opcije, razmišlja na različite načine i nije ograničen usađenim znanjima koja su mu prenesena tijekom godina prakse. To je kao kad malo dijete otkriva svijet oko sebe, sve je zanimljivo, sve je novo i sve se mora isprobati. To je ono stanje Uma koje bismo, po meni, trebali cijelo vrijeme imati. Bez obzira koliko puta sam napravio Gedan Barai, svaki put ga trebam gledati kao da ga nisam nikad napravio i pokušati iznova shvatiti smisao tog pokreta. Isto vrijedi za bilo koji drugi Kempo pokret.
Ako se puno bavimo meditacijom (a trebali bi zar ne?? :)) onda i tome treba pristupiti na isti način. Bez obzira koliko puta smo meditirali i koja sve znanja i spoznaje imamo uvijek iznova treba pristupiti meditaciji kao početnik.
Ono što nam se događa u životu vrlo lako se može prenijeti i na Kempo praksu, a to je ono što ne želimo. Neka usađena znanja jednostavno nikada ne preispitujemo. Slikoviti primjer je sa kuhanjem pileta u loncu: Pita kćer mamu zašto uvijek odreže batake kada kuha pile? Mama ne zna odgovor i samo kaže da ju je to njena mama naučila. I tako zovu oni baku i pitaju ju isto pitanje. Ne zna niti ona – i nju je tako njena mama naučila. Srećom prabaka je dugovječna žena i pitaju oni prabaku zašto se mora prerezati batak kad se kuha pile? I prabaka naravno odgovori: Zato što mi pile nije stalo u lonac pa sam ga morala skratiti!
Pouka ove pričice je da treba uvijek preispitati neka usađena ili prenesena znanja. Štogod da nam usade u školama, na tečajevima bilo gdje... uvijek zadržati um kćeri s početka pričice – um početnika. Jedino tako možemo odista shvatiti zašto se nešto radi na način na koji se radi i kako je do toga došlo.
I na kraju - bez obzira na naše iskustvo u Kempu (ili životu svejedno...) način na koji pristupamo praksi je smisao Kempa. Pristup treba biti čist i neuprljan Egom "starijeg", "sposobnijeg", "mudrijeg" ili "pametnijeg". Ukoliko smo čistog i neprijanjajućeg Uma početnika, onda je smisao Kempo prakse u velikom dijelu ispunjen. Uvijek ćemo iznova otkrivati nove neistražene sfere Kempo prakse.
Mislim da je to ujedno i odgovor na pitanja koja sam postavio na početku ovog posta. :o)
07 srpnja 2008
Yama i Niyama
U Kempu ljudi tradicionalno kreću s fizičkim vježbanjem. No u Kempu, kao i u ostalim duhovnim tradicijama, navodi se i potreba morala i skladnih odnosa s okolinom, odn. socijalne mudrosti.
Čini mi se da se svakog, pa i Kempo praktičara, može ocjenjivati po dva kriterija - vještini i životnoj mudrosti. I da bi mnogi dobili puno bolju prvu ocjenu nego drugu. To upućuje na ideju da bi bilo zdravo i potrebno u većoj mjeri pozabaviti se s ovim drugim dijelom.
Moral i socijalna mudrost bogato su tretirani u kršćanskoj i svakoj drugoj tradiciji. Mene je zaintrigirala Yoga-tradicija, zbog poznate sklonosti izrazito analitičkom, ali ujedno i sasvim praktičnom pristupu, odn. praktičnim vježbama i zahtjevima.
Zato sam preveo i priložio relevantne dijelove iz jedine knjige o Yogi koju sam našao u kući. Možda će nekog zanimati ili, još bolje, biti od neke koristi (eventualno da se stavi na već pomalo usnuli Kempo-blog).
Mene je zaintrigirala činjenica da su yama i niyama prva (početna) dva od 8 stupnjeva Yoge. Čini mi se da je većina Yoga-učenika (slično kao u Kempu) sklono krenuti s asanama i preskočiti ova početna dva stupnja, uz sasvim neutemeljenu pretpostavku kako su već na početku dovoljno
pametni, mudri i moralni. Nažalost, često je ta pretpostavka vrlo daleko od istine. Također, ljudi smatraju da se tu radi o jednostavnim i lakim zahtjevima, a to nipošto nije točno. Čudno je da će ljudi vrlo rijetko na sličan način pristupati pranayami. Naime, nisu skloni pomisliti da pranayama nije bitna ili zahtjevna jer - već znaju disati.
PRIJEVOD:
Čini mi se da se svakog, pa i Kempo praktičara, može ocjenjivati po dva kriterija - vještini i životnoj mudrosti. I da bi mnogi dobili puno bolju prvu ocjenu nego drugu. To upućuje na ideju da bi bilo zdravo i potrebno u većoj mjeri pozabaviti se s ovim drugim dijelom.
Moral i socijalna mudrost bogato su tretirani u kršćanskoj i svakoj drugoj tradiciji. Mene je zaintrigirala Yoga-tradicija, zbog poznate sklonosti izrazito analitičkom, ali ujedno i sasvim praktičnom pristupu, odn. praktičnim vježbama i zahtjevima.
Zato sam preveo i priložio relevantne dijelove iz jedine knjige o Yogi koju sam našao u kući. Možda će nekog zanimati ili, još bolje, biti od neke koristi (eventualno da se stavi na već pomalo usnuli Kempo-blog).
Mene je zaintrigirala činjenica da su yama i niyama prva (početna) dva od 8 stupnjeva Yoge. Čini mi se da je većina Yoga-učenika (slično kao u Kempu) sklono krenuti s asanama i preskočiti ova početna dva stupnja, uz sasvim neutemeljenu pretpostavku kako su već na početku dovoljno
pametni, mudri i moralni. Nažalost, često je ta pretpostavka vrlo daleko od istine. Također, ljudi smatraju da se tu radi o jednostavnim i lakim zahtjevima, a to nipošto nije točno. Čudno je da će ljudi vrlo rijetko na sličan način pristupati pranayami. Naime, nisu skloni pomisliti da pranayama nije bitna ili zahtjevna jer - već znaju disati.
PRIJEVOD:
Rammurti Mishra: PRINCIPI FONDAMENTALI DI YOGA, Capelli editore, Bologna, 1973
Lezione prima: lo yoga e la sua applicazione (Yoga i njena primjena)
(dio poglavlja koji daje podjelu na 8 Yoga sustava odn. nivoa)
...
Gledano iz jednog praktičnog aspekta, Yoga se klasificira u sljedećih osam točaka:
- Yama, kontrola uma i mentalnih valova,
- Niyama, poštivanje pravila za postizanje gornjeg cilja,
- Asana, razne pozicije za postizanje tog stanja,
- Pranayama, pravilno disanje za potpomaganje kontrole uma,
- Pratyahara, potpuno opuštanje svakog organa i uklanjanje svijesti,
- Dharana, koncentracija svijesti na različite dijelove tijela,
- Dhyana, konstantne mentalne sugestije (meditacija op. p.),
- Samadhi, stvaranje snage volje i moći svijesti.
...
Lezione ventiduesima: Come controlare le vitarkas (kako kontrolirati vitarke)
One aktivnosti uma koje su negativne i vode razaranju naše osobe, osjećaja, tijela, i uma nazivaju se vitarke. Logički, filozofski, etički, socijalno i pravno dobro razumijemo ove negativne mentalne valove i priznajemo da su katastrofalno štetni za naše postojanje; ipak, zbog njihove snage i hipnotičkog utjecaja, dovedeni smo u situaciju da se krećemo baš sukladno njima. To je dovelo naše vlastito ponašanje u suprotnost s našim istinskim postojanjem i osobnošću. Ovi grubi mentalni valovi nazivaju se vitarke (vi, -protiv, tarka, razum, savjest, logika, mjera, filozofija), jer oni jesu protivni našem razumu, mjeri, logici, filozofiji i životu. Gledano iz jednog praktičnog aspekta, mogu se sažeti u deset grupa, kako slijedi:
- Šteta koja se nanosi drugima,
- Lažnost, predrasuda,
- Krađa,
- Nepostojanost,
- Akumuliranje novca radi egoističnog zadovoljstva,
- Nečistoća tijela, uma i osjećaja,
- Nezadovoljstvo,
- Egoizam,
- Nemar i prestanak učenja,
- Želja da se ne djeluje sukladno mudrosti i intuiciji.
Tu je navedeno spomenutih deset grupa, a vi ih možete nadodati koliko želite.
Za kontrolu ovih vitarki, posjedujete dvije božanske sile u vama samima: to su yama i niyama. Yamom se naziva ozbiljna namjera za njihovu kontrolu. Mnogi naši učenici i prijatelji pohađaju Yoga konferencije i tečajeve kako bi upoznali filozofiju Yoge kao hobby ili da zadovolje radoznalost. Oni nemaju nikakvu namjeru da postanu stvarno ozbiljni Yogini, nego ih privlači ideja da budu u centru pažnje na društvenim okupljanjima i među prijateljima, demonstrirajući svoje nadnaravne moći (tako i sama Yoga postaje vitarka, op. p.). Danas mnogi tzv. Yogi doprinose ovoj tendenciji, pridobili su i koriste slavu, komuniciranje i medije. Mnogi učenici i Yoga-entuzijasti šire među prijateljima glas o svojim zapanjujućim uspjesima. Mnogi zapadni gradovi i krajevi puni su takvih čudesa. Ali koliko od tih osoba ozbiljno naginje blagotvornoj kontroli uma i mentalnih valova? To bi vrijedilo istražiti.
Yama označava ozbiljnu namjeru da se kontrolira um. Općenito, svatko površno želi kontrolirati um i posjedovati neke neuobičajene moći, ako je moguće; ali intimniji i dublji dio uma neprestano pravi ustupke koji omogućavaju opstanak vitarki. Kada um čvrsto odluči da kontrolira te valove, njegova pozicija se naziva yama. Yama označava kontrolu, a u potpunosti se postiže kroz ovih pet faza:
- Ahimsa: ne ozljeđivati druge fizički, riječima niti mentalno.
- Satyam: ponavljati obećanje o prakticiranju istinitosti i o odricanju od laži u našem životu.
- Asteyam: ne krasti.
- Postojanost, kontrola hormonalnih sila za razvoj tijela, osjećaja i uma razvijajući ojas (esencija hormonalne energije, op. p.)
- Aparigraha: ne gomilati novac, ponašajte se kao da ste gospodar vaše imovine. Desetina vaše zarade pripada drugima. Ako doniramo desetinu naše imovine, to je dobro, ali zapravo još ne doniramo ništa, jer to pripada drugima. Kada dajemo više od desetine, tek tada stvarno služimo svijetu. To se naziva aparigraha. Ako bi se zaista prakticirao taj princip, ne bi bilo nikakve potrebe za strah od komunizma. Učenik Yoge mora se angažirati/obvezati da slijedi principe Yoge.
Ovih pet yama osposobljava učenika da kontrolira prvih pet vitarki. Čak i kad imamo ozbiljnu namjeru da kontroliramo naš um, ona neće biti od pomoći ako se ove yame ne prakticiraju svakodnevno i ozbiljno.
Pet niyama koje slijede olakšat će taj put:
- Čistoća tijela, osjećaja i srca.
- Zadovoljiti se.
- Tapasya (strogost/skromnost).
- Svadhyaya (učenje Yoga psihologije i filozofije).
- Transformacija tijela u vrijedan instrument; požrtvovnost u traženju mudrosti, intuicije i savjesti.
Niyama označava poštivanje (pravila); kako bi vaše namjere ili yame bile uspješne. Ovih pet niyama učeniku pomažu da kontrolira posljednjih pet vitarki.
Za svaku vitarku koju posjedujete možete stvoriti njezinu suprotnost, i učiniti vaš život sretnijim.
Postoji i drugih pet metoda za kontrolu mentalnih valova:
- Analiza svakog problema i traženje njegovog rješenja (što ne funkcionira uvijek u slučaju navika).
- Neutralnost: promatrajte svoje mentalne aktivnosti kao da ste svjedok, a ne osoba koja djeluje; ne djelujte kao njihov sluga i kontrolirajte sve mentalne valove.
- Konstantno ispunjavajte vaš život.
- Bhavasamadhi. Zaboravite tijelo i materijalni um, a identificirajte se s višom sviješću.
- Brahmi-sthiti. «Ja sam Brahman. Unutrašnji svemir je Brahman. Vitarke za mene nemaju nikakvog značaja.»
Odaberite sustav kojem ćete se najviše moći posvetiti. Ovo je kraj dvadesetdruge lekcije. Ponovo je pročitajte i asimilirajte. Proširite je s vašim komentarom, istražite druge metode. Postupajte u skladu s njima i učinit ćete vaš život sretnijim. Bez prakticiranja yame i niyame nije moguće postići savršenstvo. Prakticirajte ih kako bi kontrolirali vaše vitarke.
KOMENTAR - DUBRAVKO:
Mali komentar vezan uz kršćanstvo. Kada bi ulaznica za kršćana bili ti
temeljni principi, pitanje je tko bi to bio uopće. Ionako svi prigovaraju
kršćanstvu da previše "lažno moralizira".
Ali primjeti nešto. Joga ekipa vrlo inteligentno izbjegava ovakve rasprave
jer bi onda vjerojatno potencijalni vježbači rekli da su zbog toga zbrisali
od kršćanstva. Problem nastaje ako ta ekipa naknadno ne usadi te principe
svojim članovima.
15 svibnja 2008
Kempo Gashaku - Jadovno
Kako je sezona 2007/2008 počela tako će i završiti - seminarom na Velebitu u malom mjestašcu Jadovno.
Seminar će se održati za vikend 14.6.2008.
Jadovno je prošle godine imalo točno jednog stalnog stanovnika dok danas, nažalost, to više nije tako. Mjesto se nalazi na 800 metara nadmorske visine u udolini okruženoj brdima i šumom.
Uz velikodušnu pomoć udruge Jadovničana osiguran nam je smještaj u šumarskoj kući.
Seminar će biti otvorenog tipa tako da postoji vjerojatnost da nam na seminar u goste dođu ljudi iz okolnih krajeva (najviše iz Gospića).
Ja ću otići dan ranije i polijepiti par plakata a možda ode i objava na lokalnom radiju.
Obzirom da je to nije produženi vikend (i nemamo baš puno vremena) preporučio bih da smo svi u petak navečer u Jadovnom tako da rano ujutro, a poznavajući Sensei Dubravka i kasno navečer u petak, možemo početi s treninzima.
Obzirom da je Gashaku na Velebitu nemojte zaboraviti topliju odjeću jer su noći na Velebitu vrlo hladne.
Ponesite vreće za spavanje i ako imate madrace na napuhavanje. U kući ima par kreveta ali nema dovoljno za sve pa ćemo se morati snalaziti na razne načine, a tvrdi pod s daskama nikad nije ugodan za spavanje ;o).
Ponesite dva Gi-a ako ih imate, ako ne onda rezervnu odjeću za vježbanje.
Uz to seminar je otvoren za polaganje do kojeg god pojasa zelite, naravno uz uvjet da su ostali dodatni uvjeti ispunjeni.
Prijavite se O'Senseiu na vrijeme za polaganje.
Neke slike/filmiće kuće i samog mjesta gdje ćemo biti možete vidjeti na slikama s prošlog Gashakua:
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoDijanaSlike
http://picasaweb.google.com/bijeli.lotos/JadovnoOSenseiSlike
Molim vas da se prijavite i platite što prije da možemo kupiti hranu i platiti smještaj.
09 svibnja 2008
Gashaku, Zadar, 1. – 4. svibnja 2008.
Kako je dobro uzeti si 20 minuta dnevno za promišljanje. Kad bih bar svaki dan mogla tako, usred radnog vremena. Jer eto, onda dođe i inspiracija za pisanje o iskustvu seminara u Zadru. Količina fizičkog napora me prije odlaska zapravo zastrašivala. Mogu li izdražati, hoću li moći izdržati bila su pitanja u mojoj glavi. Nisam do sada sebe izlagala takvoj vrsti nepoznatog napora. Dvodnevni, jednodnevni i poludenvni seminari su mi poznati, no četiri dana, pa onda više puta dnevno... Veliki izazov. I sve to u potpunoj posvećenosti Kempo praksi. Uz to i zajednički suživot. Puno je tu bilo novih izazova i mogućosti za ispitati vlastite granice.
I dalje suštinski ne razumijem što znači kada netko kaže da je „pukao/pukla“ i prešao/la granicu? Ja sam istrenirana to prepoznati u mentalnim mapama ljudi ali ne i na fizičkoj razini. Zato me, valjda, toliko i muči tjelesni dio, a ne toliko mentalna posvećenost. Za nju znam da ću je razviti i razvijati. To se i dešavalo tijekom boravka u Zadru i tijekom treninga. Misli su stalno navirale i preslagivale se i poslagivale. Fascinantno je kako otrivanje da nešto mogu malo više nego do sada sjedne na svoje mjesto u pravom trenutku. Ili situacija kada treba napraviti Yoko Geri Kekomi (ako se ne varam, a često se varam kada je imenovanje u pitanju) te uz to i rukom izvesti udarac, a ja to polu učinim samo s nogom. U tom trenutku uključivanje ruke poremetilo je cijeli moj koncept postepenosti u glavi. Svjesna sam da tada da ne radim uopće ono što se traži, ali isto tako svjesna da ako krenem raditi sve odjednom šansa da mi sjedne je znatno manja.
Veliko otriće za mene bila je činjenica da i drugi prolaze slične faze napora kao i ja. Do sada sam pripisivala svojem manjku kondicije, manjku znanja o tehnikama, manjku gipkosti i vjerojatno još ponekom manjku nečega, činjenicu da bih gledala na sat brojeći vrijeme do kraja treninga, iščekujući da prođe napor koji osjećam. I onda otkrijem da se drugi bore sa sličnim promišljanjima. Isto tako otrkijem da smo dva jutarnja treninga odradili gotovo četrdesetak minuta duže od planiranog bez da sam primijetila protok vremena. Činjenica ustajanja tako rano ujutro nije nimalo utjecala na osjećj izmorenosti. Dapače, imam osjećaj puno veće snage i energije. Cijeli tjedan nakon seminara uspjevam ujutro ustati na vrijeme i doći na posao na vrijeme, što nije svojstveno meni u rane jutarnje sate!!!
Zanimljivo je bilo i promatrati kako se osobnost svakoga od nas uklapala u zajedničko funkcioniranje. Količina razumijevanja i tolerancije koji su razvijeni u grupi vidjela sam u jako malo grupa do sada, a pogotovo u situacijama intenzivnog provođenja zajedničkog vremena. Svaka čast na trudu svakoga od nas.
08 svibnja 2008
Gashaku 1.-4.5.2008.
Ovo je bio moj prvi visednevni seminar, drugi sveukupno. Krenuo sam prema Zadru bez ikakvih ocekivanja, cak pomalo skeptican vidjevsi program treninga. Prva stvar koja mi se odmah svidjela je bio osjecaj zajednistva, koji se osjetio od naplatnih kucica u Zagrebu pa nadalje kroz cijeli seminar.
Prvi dan je bio, rekao bih, ispipavanje terena kako fizicki tako i mentalno. Prvi trening na drvenom molu bosih nogu... takva podloga te tjera da osvjestis svaki pokret nogu htio-nehtio. Drugi trening je bio na travi i opet ogromna promjena. Na samom treningu se skoro nije radilo nista novo a imao sam osjecaj kao da sve radim prvi put. Na kraju dana sam bio izmoren i pitao sam se kako cu izdrzati jos tri dana s tim da se jos moram ustajati u 4:30 ujutro.
Stiglo je i to famozno jutro... Vani mrak, skuplja se ekipa u bijelim odjelima. Lagano trcanje i meditacija, kasnije Kempo. Nije bilo naporno, ali mislim da nije bilo osobe koja nije pojela barem dva uobicajena dorucka. Dalje su nas ocekivali treninzi po rasporedu i ocekivao sam da ce se ponavljati i bit repriza prijasnjeg dana. Ali prakticki nije bilo niti jednog istog treninga! Osim mozda jutarnjeg koji se opet razlikaovao po tome sto je trajao sve dulje i dulje. I ta raznovrsnost me se jako dojmila i htio bih pohvaliti Sensei-e, jer stvarno nismo mogli znati sto nas ocekuje. Svaki Sensei je trazio nesto novo, iz nas izvlacio nesto drugo, motivirao nas svojom sposobnoscu i umijecem izvodenja upravo onoga sto trazi od nas. Mislim da je pod takvim vodstvom skoro nemoguce ne napredovati, jos kad se to spoji sa trudom i zeljom pojedinca napredak je zajamcen.
Ja sam se vratio u Zagreb s osjecajem da sam nesto naucio, da sam nesto prosao, nesto postigao. Osjetio sam duh Kempa i polako cijela prica o Putu pocinje dobivati smisao. Pun sam energije, zeljan treninga, zeljan pomicanja granica. Nadam se da su i drugi zadovoljni sa seminarom i svojim ucinkom, ja mu ne mogu naci zamjerku.
Prvi dan je bio, rekao bih, ispipavanje terena kako fizicki tako i mentalno. Prvi trening na drvenom molu bosih nogu... takva podloga te tjera da osvjestis svaki pokret nogu htio-nehtio. Drugi trening je bio na travi i opet ogromna promjena. Na samom treningu se skoro nije radilo nista novo a imao sam osjecaj kao da sve radim prvi put. Na kraju dana sam bio izmoren i pitao sam se kako cu izdrzati jos tri dana s tim da se jos moram ustajati u 4:30 ujutro.
Stiglo je i to famozno jutro... Vani mrak, skuplja se ekipa u bijelim odjelima. Lagano trcanje i meditacija, kasnije Kempo. Nije bilo naporno, ali mislim da nije bilo osobe koja nije pojela barem dva uobicajena dorucka. Dalje su nas ocekivali treninzi po rasporedu i ocekivao sam da ce se ponavljati i bit repriza prijasnjeg dana. Ali prakticki nije bilo niti jednog istog treninga! Osim mozda jutarnjeg koji se opet razlikaovao po tome sto je trajao sve dulje i dulje. I ta raznovrsnost me se jako dojmila i htio bih pohvaliti Sensei-e, jer stvarno nismo mogli znati sto nas ocekuje. Svaki Sensei je trazio nesto novo, iz nas izvlacio nesto drugo, motivirao nas svojom sposobnoscu i umijecem izvodenja upravo onoga sto trazi od nas. Mislim da je pod takvim vodstvom skoro nemoguce ne napredovati, jos kad se to spoji sa trudom i zeljom pojedinca napredak je zajamcen.
Ja sam se vratio u Zagreb s osjecajem da sam nesto naucio, da sam nesto prosao, nesto postigao. Osjetio sam duh Kempa i polako cijela prica o Putu pocinje dobivati smisao. Pun sam energije, zeljan treninga, zeljan pomicanja granica. Nadam se da su i drugi zadovoljni sa seminarom i svojim ucinkom, ja mu ne mogu naci zamjerku.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)