28 srpnja 2008

Shoshin

Prije otprilike mjesec dana mi je na službenoj promociji dodijeljen crni pojas. Čovjek se u tom trenutku može pitati: A što sad? Kuda dalje? Više se ne mijenja boja pojasa – ovaj će ostati crn sve dok ne izbijeli od upotrebe...

Naš O'Sensei kaže – tek s crnim pojasom postajemo pravi učenici. Intuitivno mislim da razumijem što to znači, međutim vrlo teško mi je to artikulirati s riječima. Nije čak niti bitno da se to u potpunosti artikulira. Ono što smatram vrlo bitnim za svakog mladog (ali i starijeg) Sensei-a jest zadržati Um početnika. Kao što i sam naslov kaže Sho – početnik; Shin – um. Početnički um, um istražitelja je ona snaga koja nas sve, bez obzira na pojas, tjera dalje.

Zašto početnički um? U početničkom Umu postoji nepregledan broj otvorenih mogućnosti dok u umu eksperta postoji samo nekoliko. Um eksperta je jako ograničen. Obično ljudi kažu da je prakticiranje Kempa teško, ali mislim da postoji nerazumijevanje zašto je Kempo težak. Nije Kempo težak zato što imamo teške fizičke vježbe – teške Dachi-e (Shiko, Kiba, Zenkutsu, Kokotsu...itd), puno Gedan Barai-a, Mae Geria-a, Tsuki-a ili stajanja u Ude Tate položaju. Kempo je težak jer je teško zadržati naš Um i Kempo praksu čistom u svom temeljnom smislu. Znatiželjni odnos prema praksi je ono što čini temelj početničkog Uma.

Početnik je otvoren za sve opcije, razmišlja na različite načine i nije ograničen usađenim znanjima koja su mu prenesena tijekom godina prakse. To je kao kad malo dijete otkriva svijet oko sebe, sve je zanimljivo, sve je novo i sve se mora isprobati. To je ono stanje Uma koje bismo, po meni, trebali cijelo vrijeme imati. Bez obzira koliko puta sam napravio Gedan Barai, svaki put ga trebam gledati kao da ga nisam nikad napravio i pokušati iznova shvatiti smisao tog pokreta. Isto vrijedi za bilo koji drugi Kempo pokret.

Ako se puno bavimo meditacijom (a trebali bi zar ne?? :)) onda i tome treba pristupiti na isti način. Bez obzira koliko puta smo meditirali i koja sve znanja i spoznaje imamo uvijek iznova treba pristupiti meditaciji kao početnik.

Ono što nam se događa u životu vrlo lako se može prenijeti i na Kempo praksu, a to je ono što ne želimo. Neka usađena znanja jednostavno nikada ne preispitujemo. Slikoviti primjer je sa kuhanjem pileta u loncu: Pita kćer mamu zašto uvijek odreže batake kada kuha pile? Mama ne zna odgovor i samo kaže da ju je to njena mama naučila. I tako zovu oni baku i pitaju ju isto pitanje. Ne zna niti ona – i nju je tako njena mama naučila. Srećom prabaka je dugovječna žena i pitaju oni prabaku zašto se mora prerezati batak kad se kuha pile? I prabaka naravno odgovori: Zato što mi pile nije stalo u lonac pa sam ga morala skratiti!

Pouka ove pričice je da treba uvijek preispitati neka usađena ili prenesena znanja. Štogod da nam usade u školama, na tečajevima bilo gdje... uvijek zadržati um kćeri s početka pričice – um početnika. Jedino tako možemo odista shvatiti zašto se nešto radi na način na koji se radi i kako je do toga došlo.

I na kraju - bez obzira na naše iskustvo u Kempu (ili životu svejedno...) način na koji pristupamo praksi je smisao Kempa. Pristup treba biti čist i neuprljan Egom "starijeg", "sposobnijeg", "mudrijeg" ili "pametnijeg". Ukoliko smo čistog i neprijanjajućeg Uma početnika, onda je smisao Kempo prakse u velikom dijelu ispunjen. Uvijek ćemo iznova otkrivati nove neistražene sfere Kempo prakse.
Mislim da je to ujedno i odgovor na pitanja koja sam postavio na početku ovog posta. :o)

Nema komentara: